Ovaj praškasti aditiv otkriven je još 1908. godine u Japanu. Što se tiče kemijskog sastava – sadržava 78 % glutaminske kiseline, 21 % natrija i oko 1 % zauzimaju kontaminati. Iako je vrlo učinkovit kao pojačivač okusa, sam po sebi je prilično bezukusan. On zapravo na neki način ˝vara˝ naše osjetilne pupoljke pomoću umamija – petog okusa. Umami je zapravo okus glutamata – koji gotovo svaku namirnicu čini ukusnijom i punijeg okusa, bez obzira na njene nutritivne vrijednosti ili svježinu. Poslije drugog svjetskog rata, MSG se proširio i na zapad. Primjerice, u SAD-u se u početku taj aditiv smatrao generalno sigurnim za uporabu dok se nakon samo desetak godina uporabe u medicinsku literature nije uvrstio i pojam: Sindrom kineskog restorana koji podrazumijeva nepravilan rad srca i učestale glavobolje zbog konzumacije mononatrijevog glutamata. Danas se takvi simptomi nazivaju Kompleksom MSG sindroma koji je prepoznat čak i od američkog Food and Drug Administration.
Veliki broj proizvođača nastoji zakamuflirati aditive koje koriste u svojim prehrambenim proizvodima, a to se postiže korištenjem drugih imena koje prosječna osoba ne bi mogla povezati s određenim aditivom. Također, neki aditivi sami po sebi u sastavu sadrže MSG te ako su njihova imena navedena na etiketi proizvoda teško je povezati ih sa mononatrijevim glutamatom. Takvih sastojaka na tržištu ima preko 40. Na deklaracijama ga možete pronaći kao E brojeve E620-625 ili MSG (Monosodium glutamat), MNG (Mononatrij glutamat), pojačivač okusa ili pak ekstrakt kvasca, hidrolizirani biljni protein, hidrolizirani sojin protein, sojini proteini i drugo.